Svatko tko je ikad sudjelovao u potrazi zna kako izgleda nakon što dron sleti (ukoliko se traži osoba, a nije pronađena). Snimili ste teren — rijeku, šumu, obalu, polje, i sada netko mora sve to pregledati. Ne na brzinu, nego pažljivo, kadar po kadar, jer osoba koju tražite može biti samo sitna mrlja u kutu slike, djelomično skrivena granjem, nepomična uz vodu.
To je spor i naporan posao. Četrdeset minuta snimke znači četrdeset minuta koncentracije, a koncentracija popušta. I baš u toj sekundi kad pažnja padne, lako je previdjeti ono najvažnije.
Pitali smo se: može li nam tu pomoći računalo
Ideja
Zamisao je jednostavna. Umjesto da čovjek gleda cijelu snimku, neka prvo računalo prođe kroz nju i izdvoji samo one trenutke u kojima prepozna ljudski lik. Operater onda ne gleda 40 minuta, nego nekoliko izdvojenih kadrova — svaki s točnim vremenom kad se pojavio. Skoči na taj trenutak, provjeri vlastitim očima, i ide dalje.
Računalo tu ne donosi odluke. Ono samo radi ono u čemu je dobro — neumorno gleda svaki kadar jednakom pažnjom — a čovjek radi ono u čemu je nezamjenjiv: prosuđuje što je stvarno bitno.
Što smo napravili
Sklopili smo prototip. Učitate snimku s drona, alat je prođe i izdvoji trenutke s prepoznatom osobom, grupira ih u događaje (umjesto stotina pojedinačnih kadrova dobijete nekoliko jasnih “tu se nešto pojavilo, od 0:44 do 0:52”) i pokaže vam svaki s vremenom i procjenom sigurnosti.
Najzanimljiviji nam je bio test s nepomičnom figurom (lutkom koju koriste vatrogasci) postavljenom uz obalu rijeke za vrijeme jedne od naših vježbi – onom vrstom prizora koji u stvarnoj potrazi najviše brine, jer nepomična osoba iz zraka izgleda gotovo isto kao i osoba koja se ne može pomaknuti. Alat ju je pronašao. Nije bio prebrz da kaže “sigurno je čovjek”, ali ju je označio i izdvojio. A to je točno ono što nam treba: ne propustiti, pa neka čovjek potvrdi.
Iskreno o granicama
Ovo je eksperiment, ne gotov alat. Prototip i dalje griješi. Ponekad označi nešto što nije osoba, ponekad promaši lik koji je previše sitan ili skriven. Modeli koje smo koristili uče uglavnom na slikama snimljenim sa zemlje, pa ljudi viđeni okomito odozgo, iz visine, za njih su težak slučaj.
Drugim riječima: ovo nije sustav na koji bismo se danas oslonili u stvarnoj akciji. Ali pokazuje da smjer ima smisla. A sljedeći korak je učenje modela baš na zračnim snimkama ljudi u prirodi — već postoji kao mogućnost, i mogao bi ovakav alat učiniti znatno pouzdanijim.
Zašto se uopće bavimo time
Misija BSKS-a je podrška u kriznim situacijama, a dron je jedan od naših alata. Ali snimka sama po sebi ne spašava nikoga — spašava ono što s njom napravimo, i koliko brzo. Svaka minuta koju uštedimo na pregledu snimke je minuta koju ekipe na terenu dobiju natrag.
Zato eksperimentiramo. Ne zato što mislimo da nas tehnologija može zamijeniti, nego zato što vjerujemo da nam može osloboditi vrijeme i pažnju za ono što stvarno radimo — pomoć ljudima kad im je najteže.
Ovaj prototip je tek prvi korak. Ali svaki korak negdje počne.